Knjiga kao jedninstveni svjedok vremena iz pera i kamere Zorana Filipovića

Danas, 27. rujna 2018., na Šipanu, paralelno gledam dvije slike: dim požara u Konavlima koji se vidi iza križa na Srđu, i fotografiju Zorana Filipovića na kojoj je 6. prosinca 1991. snimljena vatra iz istog smjera. Proteklo je dvadeset i sedam godina („zločin otprije dvadeset i sedam godina“). Rekao bi Josip Pupačić: „Moj križ svejedno gori.“ I zaista, kao da je cijela povijest ovoga hrvatskog prostora, ove tanke, tanjušne crte koja prati more, samo povijest – kad ne požara – a ono tinjanja…

akademkinja Željka Čorak, povjesničarka umjetnosti i književnica

„Ako hoćete uistinu nešto znati o tom vremenu, postoji jedan koji je govorio čistu istinu…“

Iz Prologa:

…Kada sam odlučio napraviti knjigu o ovim događajima, zamišljao sam je, uglavnom, kao knjigu fotografija. Tekst je, kako sam smatrao, trebao napisati netko drugi. Muriel Jancard, urednica u pariškoj izdavačkoj kući Arthaud i ujedno urednica moje knjige, na moje pitanje tko će napisati tekst, odgovorila je: TI. Na moj prosvjed da ja nisam pisac, nego fotograf, rekla je da je ona, sudeći prema mojim fotografijama, uvjerena da sam odličan pisac, i u tome je ustrajala. Tako sam postao i pisac…

Zoran Filipović